Radionice o seksualnom zdravlju za osobe sa intelektualnim poteškoćama i njihove roditelje razbile su šutnju o važnom aspektu života o kojemu se ne govori dovoljno.

Razumijevanje seksualnosti kroz stupanje u intimne odnose, prihvatljivo seksualno ponašanje, prepoznavanje funkcionisanja reproduktivnih organa, osnove bračnih odnosa kao i rizici i opasnosti vezani za seksualnost, neke su od tema serije radionica održanih u organizaciji Udruženja roditelja “Neven” iz Prijedora tokom proteklih pola godine.

Seksualnost osoba za intelektualnim poteškoćama tema je o kojoj se rijetko i nedovoljno govori u Bosni i Hercegovini i stoga su radionice rasvijetlile nedoumice i odgovorile na brojna pitanja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju o kojima je mnoge ranije bilo stid pričati.

Dvadesetpetogodišnja Sadmira koja redovno provodi vrijeme u dnevnom centru ovog prijedorskog udruženja kaže kako je tokom radionica naučila da nije sramota pričati o seksualnosti i da ne treba dileme ostavljati za sebe nego ih podijeliti sa stručnjacima ili sa društvom.

“To sam znala, ali sam naučila još malo, da se prije ulaska u seksualni odnos treba koristiti zaštita”, kaže ona, “što je vrlo važno da znam sad kako stupiti (u odnose), šta je potrebno”.

Njeni drugovi 22-godišnji Nebojša i 28-godišnji Bojan pričaju i o drugim temama s kojima su se detaljnije upoznali kroz 11 radionica, a među kojima su poznavanje muških i ženskih spolnih organa i njihovih funkcija, sprečavanje neželjenih seksualnih odnosa i izbjegavanje manipulacija putem interneta.

Seksualno vaspitanje

Razvijanje i održavanje radionica je podržano kroz projekt “Stvaranje povoljnijeg okruženja za civilno društvo” (EMBRACE) koji je implementirao Razvojni program Ujedinjenih nacija, a finansijski podržala Vlada Kraljevine Norveške. Defektologinja Milena Šljokavica, koja u Udruženju Neven aktivno radi posljednjih deset godina i koja je držala radionice o seksualnom zdravlju tokom 2020. godine, kaže da su učesnici radionica bili zainteresovani i angažovani budući da se radilo o važnom aspektu njihovog zdravlja o kojem nemaju priliku često učiti.

Dodaje kako su korisnici dnevnog centra osobe sa umjerenim intelektualnim poteškoćama kod kojih je potrebno poticati razvijanje osnovnih životnih vještina i navika, i osposobljavati ih za samostalan život uz podršku u zajednici.

„Jedna od aktivnosti je upravo seksualno vaspitanje osoba sa umanjenim intelektualnim sposobnostima da ne bi više bilo, kao što je do sada, da se o seksualnom životu tih osoba uopšte ne govori, smatra se da nije bitno, da ne postoji, i gura se u stranu“, kaže Šljokavica i dodaje kako je kroz seriju radionica bilo moguće raditi i sa roditeljima od kojih su pojedini imali zadrške.

Socijalni radnik Nenad Dobrijević pojašnjava da su ovakve radionice prvi put provedene u ovom udruženju, a da se inače sa korisnicima radi u četiri oblasti: sticanje osnovnih životnih vještina u što naprimjer spada odabir odjeće u skladu sa vremenskim prilikama i lična higijena, učenje komunikacijskih i socijalnih vještina poput načina na koji je prihvatljivo ponašati se u društvu, radno-okupaciona terapija poput kreativnih sekcija, ali i kvalitetno svrsishodno provođenje slobodnog vremena kada se bave plesom ili sportom.

„Jedna od radionica je bila kako na pravilan način odlučivati o (stupaju u seksualne odnose),  koja pitanja trebaš sebi postaviti da vidiš jesi li izabrao dobrog partnera za to, pa da se preispitaš, ako ne želiš to, na vrijeme da znaš i na vrijeme daš partneru do znanja da ne želiš to. I da je partner pravi ako prihvati tu tvoju odluku na pravi način bez ikakvih problema. Pa smo učili o prihvatanju i odbijanju seksualnih zahtjeva, pa smo se isto jednim dijelom osvrnuli da bračne i roditeljske uloge“, pojašnjava Dobrijević.

„Govorili smo o različitim vrstama odnosa, šta je prihvatljivo, a šta nije prihvatljivo i u kojim okolnostima i kojoj situaciji, o trudnoći, pa recimo teme koje su njima bile škakljive – o masturbaciji – da to nije sramota, da to većina ljudi radi, samo u kojim okolnostima i na koji način“.

Nova iskustva i nova saznanja

Udruženje „Neven“ su osnovali roditelji djece sa intelektualnim teškoćama 1988. godine a od 2014. godine, uz podršku UNDP-a i gradskih vlasti koje su dodijelile trenutne prostorije u prizemlju stambene zgrade u Ulici Meše Selimovića u Prijedoru, djeluje dnevni centar kojeg aktivno koristi oko 60 djece i odraslih. Roditelji i danas blisko sarađuju i uključeni su u aktivnosti i edukacije.

„Vjerojatno i oni žele sve ono što i mi svi normalno imamo u svom životu i sve je to priroda. Pogotovo kad neko onako fino podrobno sve objasni“, kaže Fikra Kurtović koja je kao i njena kćerka sa Downovim sindromom prošla kroz edukacije o seksualnom zdravlju osoba sa intelektualnim teškoćama.

“Nekako sam uvijek s njom razgovarala, od malena upućivala, kako ona raste tako sam pokušavala savjetima da joj objasnim sve što treba da zna, a ovo je bilo stvarno nešto posebno zato što su i drugi roditelji iznosili i svoje neke brige i sve ono što nas tišti na neki način, a i samu djecu“, dodaje.

I Drago Vukobrat kao samohrani otac osobe sa Downovim sindromom potvrđuje da je lakše roditeljima „kad se neki bol podijeli s nekim i kad se razmijene neka mišljenja“. S njim se slaže i Dušanka Vranješ čija je kćerka sa višestrukim mentalnim teškoćama također pohađala edukativne radionice.

“Svaka nova radionica je novo iskustvo i novo neko saznanje i nikad nije odviše, nikad“, priča majka 28-godišnjakinje. „Najviše što mi se na tim radionicama sviđa, to je razmjena iskustava roditelja”.

Govori kako je sa kćerkom razgovarala i na temu braka.

„Uvijek kaže sve zna. Sve je vidjela, pročitala na internetu. Ali eto braka se boji. Ovako mi je jedne prilike rekla: 'ja se bojim injekciju primiti a kamoli da ja…'. E sad, da li će ona vremenom sazrijevati… Ali eto, toga se boji, rađanja djece, tih odnosa, rađanja“.

Projekt EMBRACE je, između ostalog, podržao poboljšanje socijalne inkluzije i socijalnih usluga za ranjive kategorije u lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Jedan od ciljeva projekta je bio osnaživanje mladih ljudi sa intelektualnim teškoćama s naglaskom na edukaciju, prevenciju i podršku njih, njihovih roditelja i zajednice. Udruženje „Neven“ ukupno je održalo 15 radionica, 11 za direktne korisnike i četiri za roditelje, a kreirana je i brošura za sve one koji nisu učestvovali a zanimaju ih obrađivane teme.

“Ovo društvo je sad počelo malo da vodi računa o toj djeci, a inače je to bilo totalno zapušteno. 'Pa šta, oni su takvi, pa šta, pomirite se sa takvom sudbinom'. Ali, to može neko da kaže ko nema takvo (dijete), a ko ima, on to mora da shvati da je to drugačije”, kaže Vukobrat.

Razbijanje predrasuda

Milena Šljokavica smatra da je u patrijarhalnom društvu sramota pričati o seksualnosti, a da je to posebno problematično kod osoba sa intelektualnim teškoćama.

„Pogotovo ova djeca koja nisu išla u redovnu školu, oni još manje su znali o tome. Jer ovi što idu u redovnu školu, oni to uče jedni od drugih, od vršnjaka, kroz biologiju, ali se stvarno malo o tome pričalo. Roditelji pogotovo to smatraju nekom temom, kao 'šta će im to'“, priča ona i naglašava kako su radionice iz ovog serijala pratili svi i aktivno učestvovali u diskusijama. „I mi smo naučili mnogo od njih. Mislim da im je koristilo, i roditelji su razbili predrasude, da treba razgovarati sa djetetom“.

U dnevni centar Udruženja „Neven“ dolazi i 37-godišnja Branka koja vrijeme najviše provodi šijući, zanat za koji je i obrazovana. Kao osoba sa intelektualnim teškoćama uključena je u edukacije, u udruženju osim šivenja voli i druge aktivnosti i poslove koje joj daju, a društvo iz dnevnog centra je jedino koje ima.

Udruženje „Neven“ je 2017. godine od Ministarstva zdravlja Republike Srpske dobilo rješenje i dozvolu da pružaju usluge dnevnog zbrinjavanja osoba sa intelektualnim teškoćama, ali to smatraju prelaznim rješenjem i krajnji cilj im je uspostaviti i smještaj i životnu pomoć za osamostaljenje pojedinih osoba, za šta su potrebna ogromna izdvajanja. Roditelji se nadaju da će se to desiti i da će njihova djeca biti u budućnosti zbrinuta kada oni više ne budu mogli da se brinu za njih, da će imati smještaj, svoje društvo, da će pojedini imati i svoju djecu, posao i osjećati se korisnije.