Pričajmo o jednakosti: Više od prava na sudjelovanje u odlučivanju

28 September 2020

Samira Nuhanović, Chief Operating Officer u Softhouse Balkans

Autorica: Samira Nuhanović, PhD

Chief Operating Officer u Softhouse Balkans


“Moj su život pripovijedali drugi. Njihovi su glasovi bili snažni, naglašeni, apsolutni. Nikad mi nije palo na pamet da bi moj glas mogao biti jak kao i njihov.”


― Tara Westover, Educated

Muškarci i žene se razlikuju. Biološki smo različiti, naša se tijela razlikuju spolno i reproduktivno, muškarci su generalno smatrani fizički jačim od žena. U doba kada je fizička snaga bila neophodna da bi se osigurao opstanak vrste, to je značilo dasu muškarci imali puno snage jednostavno zahvaljujući ovoj genetskoj lutriji. A ako nas je historija ičemu naučila, to je da moć ima tendenciju da iskvari. Rijetki su oni koji sposobnost utjecaja na druge i postavljanja društvenog poretka tumače kao odgovornost, a ne kao slobodnu propusnicu da rade kako im je volja. Nije ni čudo da se kroz historiju ta rodom uslovljena neravnoteža održavala kroz institucionalne, kulturne i vjerske strukture koje su učvrstile i ojačale poredak koji je više cijenio muškarce nego žene. Ali naša vrsta više ne ovisi o fizičkoj snazi za svoje postojanje, a opet i dalje imamo iste strukture koje neprestano upućuju na jedan zaključak: unatoč svim naporima doprinos jednog spola društvu vrednuje se više od drugog. Prilično je frustrirajuće što 2020. godine i dalje proizvodimo hiljade i hiljade stranica izvještaja da bismo pokazali koliko je to pogrešno, kao da to samo po sebi nije jasno. Čitajući te izvještaje primijetit ćete da veličina problema nije jednaka u svim krajevima svijeta, ali trend jeste. Razlika u platama stalni je problem za koji se čini da ga nijedan pravni alat ili okvir ne može ispraviti. Zašto je to slučaj?

Postoji nekoliko načina da se piše o ovom pitanju, ali ne postoji nijedan način da ostanemo emotivno distancirani kada sagledamo činjenice ili da ne osjetimo razočarenje u naše zajedničke napore kada razumijemo narative koji podržavaju ove jezive brojke. Da bih odgovorila na svoje pitanje, odlučila sam pisati u kratkim odlomcima, od kojih svaki ilustruje samo jedan od mnogih dijelova ove zagonetke: Činjenice, Um, Izbor, Mali muškarci.

Činjenice, ili zašto ih čitamo pogrešno

Službene i najpouzdanije podatke o razlikama u platama među spolovima pruža Međunarodna organizacija rada (ILO). Prema njenim izvještajima, jaz u platama trenutno na globalnom nivou iznosi oko 20%, a 13% među zemljama OECD-a. Pozivam vas da skupa proputujemo širom svijeta kako bismo vidjeli kako izgledaju ove brojke u različitim zemljama.

U SAD-u je razlika u platama zapanjujuće velika – u prosjeku iznosi oko 20%, a taj trend posebno pogađa hispansku i afroameričku zajednicu. Svake godine Nacionalni komitet za ravnopravnost plata (NCPE) bira datum za podizanje svijesti o razlikama u platama među spolovima, a posebno između različitih etničkih grupa. Ove godine odabran je 31. mart kao datum koji označava koliko dugo u 2020. godini žene u Americi moraju raditi kako bi ostvarile istu platu koju su muškarci zaradili 2019. Za žene u Jemenu taj dan bi bio u maju, za žene u Maliju u junu. Izračunato za prošlu godinu, sa oko 16% razlike u platama, žene širom EU prestaju da primaju plate za svoj rad 4. novembra. Nakon Estonije i Češke, razlike su najveće u Njemačkoj. Šta znače ove brojke i zašto ovdje previđamo jedno daleko dublje pitanje?

Razgovor o ovom problemu nije samo priča o razlici u platama, već je simptom gnusne bolesti koja nas prati duže nego što bismo željeli priznati. Brojevi govore samo o onim ženama koje dobiju priliku za plaćeno zaposlenje. Ali šta je s onima koje nisu dio ovog obračuna? Šta je s beskrajnim satima neplaćenog kućnog posla ili dugim radnim danima u neformalnoj ekonomiji, često u neljudskim uvjetima? Također smo skloni previdjeti činjenicu da žene često na kraju završe ili svjesno odluče sudjelovati u industrijama i sektorima koji su općenito slabije plaćeni. Dakle, mi gledamo u problem definiran službenim brojevima, dok ostajemo gotovo potpuno neupućeni u veći problem koji se nazire izvan službene statistike. Mnoge žene su još uvijek nevidljive.

Izvor: https://data.oecd.org/earnwage/gender-wage-gap.htm

Ovo ograničeno sudjelovanje u plaćenom poslu podržavano je brojnim narativima i očekivanjima vezanim za to šta znači biti žena ili muškarac u današnje vrijeme.

Um, ili prokletstvo vlasništva

Vijekovi proučavanja psihologije ljudi otkrili su nam da je fizička snaga samo jedan dio arsenala preživljavanja i to da taj dio nema istu vrijednost kao prije. Ostali dijelovi koji su u 21. stoljeću mnogo vredniji uključuju moć uma i sposobnost da iskusimo autentičnu vezu s drugim ljudima, između ostalog – a oni nisu rodno specifični. Ne postoje osnovni uslovi koji bi na bilo koji izvrnuti način opravdali obezvrjeđivanje mišljenja, savjeta ili profesionalnog doprinosa žena. Ipak, čini se da mnoge od njih, uprkos briljantnim intelektualnim sposobnostima i visoko razvijenoj emocionalnoj inteligenciji, udaraju od stakleni strop preduzeća.

Ako se moć uma odnosi na pristup obrazovanju, onda moramo razmotriti svrhu obrazovanja. Vrlo dugo sam mislila da je bolje obrazovanje nešto što će jamčiti financijski stabilniju budućnost. Jednostavna, neposredna veza. Iako to možda i jeste donekle slučaj, stvarna svrha pravog obrazovanja je daleko dublja. Ono pruža moć samo-ostvarenja koja se stiče razumijevanjem i vježbanjem kritičke procjene unutarnjeg i vanjskog svijeta. Zašto je ovo posebno važno za djevojčice? Jer smo u izuzetno patrijarhalnim društvima poput našeg naučene da će nam netko pametniji, iskusniji – obično muškarac iz porodice – reći krajnje ograničenje naših snova, koliko daleko možemo ići, koliko visoko možemo letjeti. Sloboda izbora u ovom kontekstu priznata je samo onoliko koliko se uklapa u percepciju muškaraca o ulozi žene. Ambiciozne među nama podsjećamo da iako je lijepo i pohvalno što se bavimo obrazovanjem, moramo imati na umu činjenicu da moramo postati supruge i majke i da ne moramo imati doktorate. Hrabre žene koji se usude prekinuti taj lanac vlasništva nad svojim umom plaćaju visoku cijenu. Ako je nisu spremne platiti i radije bi zadržale privrženost „mudrima“ u porodici, tada sasvim sigurno gube osjećaj autentičnosti. A to dovodi do sljedećeg pokretača simptoma razlike u platama: izbor, ili njegovo nepostojanje.

Izbor, ili izvor krajnje jednakosti

Ujedinjeno Kraljevstvo i Brazil su zemlje poznate širom svijeta po apsolutnoj opsesiji nogometom. Ali od 1921. do 1971. i od 1941. do 1979. ženama iz Velike Britanije i Brazila bilo je zabranjeno baviti se ovim sportom jer se smatrao „neprikladnim“ za žene. I da, danas je dozvoljeno i normalno da žene igraju fudbal, ali fudbalerke su i dalje potplaćene u odnosu na svoje muške kolege. Od nogometa do nauke do rukovodećih pozicija, ako je ženama sudjelovanje dozvoljeno, prihvaćeno ili dopušteno bez negodovanja, onda uvjeti za fer igru definitivno nisu isti. Ovo me navelo na razmišljanje – šta je to što daje moć bilo kome bez obzira na spol? Izbor da radimo sami sa sobom ono što bismo željeli. Imati izbor, imati jasnu sposobnost prelaska u alternativno okruženje bez neželjenih posljedica, bilo u ličnom ili profesionalnom životu, ono je što će ovu igru učiniti drugačijom. Mnoge žene prihvataju stvarnost svog života jednostavno zato što nemaju druge mogućnosti. I tako na kraju ponavljamo cikluse potpune zavisnosti od nepravednog sistema.

Važno je promijeniti zakone i ublažiti strukturne prepreke za ravnopravnost, ali ključno je da istodobno vodimo ovu bitku na drugim mjestima – u našim porodicama, našim školama i predškolskim ustanovama, u našim svakodnevnim interakcijama.

Svi idemo kroz život igrajući mnogo različitih uloga. Često to radimo potpuno nesvjesni da smo, kako odgojem, tako i socijalizacijom, internalizirali tendenciju da ispunimo očekivanja vezana za ove uloge. Onog trenutka kad ovo spoznamo, um se počinje pitati o istinskoj suštini naših izbora. Postoje porodice i društva u kojima je ovo sigurna zona, zdravo propitivanje identiteta. Ali postoje i oni kod kojih, ako i kada odlučite prkositi očekivanjima, svjetovi oko vas (ponekad i u vama) počinju se rušiti. Prekidač lanca (the chain breaker). To je pojam na koji sam nedavno naišla, a koji opisuje osobu koja se odluči otrgnuti od „poznatih načina“ na koji su se stvari radile, istražiti neistražene teritorije naših društvenih i kulturnih područja bez obzira da li odabire karijeru koja se poima neprikladnom, partnera koji je iz nekog razloga neprihvatljiv ili možda odlučuje da neće biti majka. Zanimljivo je da se u tekstu koji je opisao taj koncept posebno govori o ženama. Mnogo je lanaca koji se moraju prekinuti.

Mali muškarci

Ali žene to ne bi trebale raditi same. Kada sam 2012. saznala da sam trudna s dječakom, bila sam pomalo razočarana. Oduvijek sam sanjala o djevojčici, o odgajanju snažne žene. Sve dok nisam shvatila da je najbolji način da osiguramo da u budućnosti ima više jakih žena odgojiti dobre, jake muškarce. Današnji mali muškarci bit će jednako odgovorni za budućnost naših djevojčica kao i same djevojčice.

Ove godine, pošto ćemo 18. septembra prvi put obilježiti Međunarodni dan jednakih plata, trebali bismo imati na umu da ovo nije proslava, ne radi se samo o razlici u platama. Radi se o poruci urezanoj u nejednakost s kojom prihvatamo živjeti. Za mene je obilježavanje ovog dana upozorenje da se trebamo odmaknuti od zahtjeva za mjestom za stolom prema kreiranju stola nanovo, u čijem su procesu oba spola uključena kako bi mogao pružiti mjesto svima onima koji mu se danas ne mogu ni približiti.